POSTTRAUMATSKI STRESNI POREMECAJ
Jedna od osnovnih ljudskih potreba je ona za sigurnošcu, za predvidivom okolinom i dogadajima u njoj. Iako je covjek izuzetno prilagodljiv na mnoge promjene u okolini, ponekad ga iznenade dogadaji koji prelaze granice uobicajenih ljudskih iskustava. To mogu biti traumatski ili po život prijeteci dogadaji koji bi bili izrazito teški za gotovo svakog covjeka. Mogu se dogadati u mirnodopskim uvjetima (silovanja, fizicki napadi, teroristicki napadi, zlostavljanje djece, saobracajne nesrece, zemljotresi, poplave,…) i u ratnim uvjetima (mucenja, ubojstva, protjerivanja,…). I ljudi koji su bili svjedocima takvog traumatskog dogadaja koji se dogodio nekom drugom, takoder mogu razviti posttraumatski stresni poremecaj (PTSP).
Odrasli
Posttraumatski stresni poremecaj predstavlja ekstremnu reakciju na traumatski dogadaj i kao takav ušao je u psihijatrijsku dijagnostiku 1980. godine. Simptomi koji se javljaju nakon traumatizirajuceg dogadaja jesu najvjerojatnije adaptivnog karaktera i nastali su kako bi pomogli covjeku da prepozna i izbjegne ostale opasne situacije prije nego bude prekasno. PTSP ne doživljavaju svi. Istraživanja pokazuju da oko 15-25% osoba koje su doživjele traumatizirajuca iskustva pati od PTSP-a. Dvije su grupe faktora koje utjecu na djelovanje traume. U jednoj grupe nalaze se faktori vezani uz procjene samog traumatskog dogadaja, a u drugoj su faktori vezani uz procjene vlastitih mogucnosti za suceljavanje s traumatizirajucim dogadajem. U prvu grupu ubraja se strah od gubitka, velicina stvarnog gubitka, blizina i dužina izloženosti traumatizirajucem dogadaju. Što je veci svaki od navedenih faktora, veci je rizik za pojavu ekstremnih reakcija. Što manje mehanizama suceljavanja sa stresom pojedinac posjeduje, to je veca vjerojatnost da ce ga gubitak ili prijetnja gubitka savladati. Na mehanizme suceljavanja mogu utjecati biološki i iskustveni faktori. Neki ljudi mogu imati genetske predispozicije da jace reagiraju na stres nego drugi. Osim toga, ljudi koje je iskustvo u djetinjstvu naucilo na puno nepredvidivih dogadaja i onih nad kojima nisu imali kontrolu, teže ce kroz traumatizirajuce iskustvo proci bez ozbiljnijih posljedica. Ljudi koji imaju snažnu podršku okoline – obitelji i prijatelja nešto su zašticeniji od PTSP-a.
Ljudi s posttraumatskim stresnim poremecajem ponovno proživljavaju traumatski dogadaj kroz nocne more, kroz nekontrolirana naviranja sjecanja na dogadaj. Ta nekontrolirana naviranja (intruzivna sjecanja) predstavljaju žive slike, zvukove, mirise koji podsjecaju na traumu. Ponekad im se cini kao da ce se baš tog trenutka traumatizirajuci dogadaj ponoviti. Javlja se osjecaj intenzivne neugode i uzbudenja prilikom svakog dogadaja ili situacije koja simbolizira ili slici bilo kojem aspektu traumatizirajuceg dogadaja, ukljucujuci i obljetnice samog dogadaja. Stoga dolazi do upornog i trajnog izbjegavanja takvih situacija, pokušavanja da se izbjegavaju misli, razgovori, aktivnosti koji podsjecaju na traumu. Osobe imaju poteškoca s prisjecanjem, spavanjem, apetitom, koncentracijom. Cesto se doimaju nezainteresiranima za mnoge stvari koje su ih prije traumatskog dogadaja zanimale, doimaju se otudenima, udaljenima, emocionalno obamrlima. Lako planu, a cesto se boje da ce poludjeti. Vrlo je karakteristican osjecaj krivnje – zbog preživljavanja, zbog necega što je osoba ucinila, zbog necega što nije ucinila.
Ovakve reakcije obicno se javljaju neposredno nakon proživljavanja traumatizirajuceg dogadaja. Ukoliko se ne proraduju, mogu prerasti u poremecaj, ponekad puno vremena nakon traumatizirajuceg dogadaja, nekoliko mjeseci, pa i više godina.
Proradivanje doživljaja uzrokovanog traumatizirajucim dogadajem osnovni je nacin kojim se tretira PTSP. Obzirom da je to prilicno bolna procedura, mnogi ju ljudi nastoje izbjeci. Ponovno proživljavanje doživljaja mislima, rijecima, slikama, osjecajima nešto je što pokušavaju potisnuti. Neki od nacina koji maskiraju simptome PTSP-ja su konzumiranje alkohola i droga. Takvi nacini, medutim, samo odgadaju pojavljivanje simptoma do razdoblja kada se osoba otrijezni. Ono što covjek sam može uciniti za svoj oporavak je da ponovno uspostavi rutinu u svom životu, da redovito jede, odmara se, da ne donosi neke kljucne životne odluke u tom periodu (npr. o promjeni posla, preseljenju, itd.), da se informira o PTSP-u, da izbjegava alkohol i droge, da iskoristi podršku bliskih ljudi, da se ukljuci u grupu ljudi koji su prošli slicno traumatizirajuce iskustvo, i napokon, da si da dovoljno vremena za oporavak. Osobe s dugotrajnim reakcijama koje onemogucuju njihovo svakodnevno funkcioniranje trebaju se savjetovati s profesionalnim pomagacima.
Djeca
Obzirom da djeca nisu ništa više od odraslih zašticena od traumatizirajucih dogadaja, nema razloga da budu lišena posttraumatskog stresnog poremecaja. Osim prirodnih i ratnih katastrofa koje se djeci mogu dogoditi, ona takode mogu biti zlostavljana, mogu biti sudionicima saobracajnih nesreca, mogu biti svjedocima nasilja kod kuce, u školi, u okolini.
Tri su glavna faktora koja utjecu na vjerojatnost da se u djece razvije PTSP: procjena ozbiljnosti traumatskog dogadaja, reakcija roditelja i vremenska bliskost tog dogadaja. Što je dogadaj vremenski bliži i opasniji, veca je vjerojatnost za pojavu PTSP-a. Što roditelji imaju bolje strategije suceljavanja sa stresnim dogadajem, te što jacu podršku pružaju djetetu, to je vjerojatnost za PTSP u djece manja.
PTSP se u djece ne mora pojaviti jednakim simptomima kao u odraslih.
Vrlo mala djeca mogu pokazati malo simptoma i to ne nužno vezanih uz situacije koje su slicne traumatizirajucoj. Ta djeca obicno pokazuju strah od odvajanja, poteškoce sa spavanjem, zastoj u nekom aspektu razvoja (govora, motorike, higijenskih navika). U igrama i likovnom izražavanju ponekad pokazuju da ih neki dogadaj muci.
Za djecu školske dobi karakteristicno je pojavljivanje pobrkanog vremenskog slijeda dogadaja vezanih uz traumu prilikom dosjecanja. Još je jedna pojava, koja se ne javlja u odraslih, tipicna za djecu ove dobi. Djeca, naime, vjeruju da su postojali predznaci koji su nagovještavali traumatizirajuci dogadaj. Kao rezultat takvog razmišljanja, djeca cesto vjeruju da ce, ako su dovoljno pažljiva, prepoznati upozoravajuce znake i tako izbjeci buduce traume. Djeca ove dobi takoder manifestiraju posttraumatske igre za koje je karakteristicno da oponašaju neke aspekte traumatizirajuceg dogadaja, ali bez tendencije da se proživljavaju doživljaji vezani uz traumu (npr. povecan broj ratnih igara nakon proživljavanja rata). Medutim, medu djecom se manifestiraju i ponašanja kao da traumatizirajuci dogadaj upravo prijeti (npr. nošenje oružja).
Adolescenti s PTSP-jem impulzivni su i skloniji manifestiranju agresivnog ponašanja. Cešce ponavaljaju elemente traumatskog dogadanja ukljucujuci ih u svakodnevni život. PTSP u adolescenata pocinje nalikovati PTSP-ju odraslih.
Iako se kod neke djece spontano povlace simptomi PTSP-a, kod neke djece on ostaje i potrebno ga je adekvatno tretirati strucnom pomoci. Nezaobilazna je podrška roditelja koji se takoder trebaju informirati o simptomima i tretmanu.
PTSD
Posttraumatski stresni poremecaj (posttraumatic stress disorder) se dijagnostikuje tako sto se neki simptomi javljaju 6-18 meseci nakon traumatskog doadjaja, kada se javljaju prvi simptomi (za razliku od akutnog poremecaja, u kome se simptomi javljaju odmah ). Posle 6-8 meseci se pored simptoma vezanih za PTSD javljaju i drugi simptomi – to je komorbiditet. Ako se ne reaguje odmah, ako se ne ublaze simptomi PTSD-a vec se dozvoli da se on razvija, javlja se nova simptomatologija, najcesce alkoholizam, droga, psihosomatske bolesti, deresija, panicni i fobicni poremecaji…
Osnovne grupe simptoma PTSD-a:
Prvo mora da postoji podatak o traumatskom dogadjaju.
1. simptomi ponovnog prezivljavanja traumatskog dogadjaja
Pacijentu se namecu neprijatne slike ili secanja, razmislja o traumi. Pacijent moze povremeno da ima osecaj da mu se to ponovo dogadja (flashback). Javljaju se rekurentni i neprijatni snovi (kosmarni snovi ili neprijatnosti, dozivljaji izmedju sna i jave – kosmari) – disocijacija ili halucinacija. Najcesce se javljaju perceptivni podsetnici (preko cula) – npr. neprijatan zvuk ili miris (npr. miris paljevine). Ponovno prozivljavanje traumatskog dogadjaja (razlicite forme) moze da se desi u nekim situacijama koje nemaju veze sa traumom ali jedan deo dogadjaja je simbol traume. Svaka simbolicka situacija koja ih podseti na traumu moze da bude okidac za novo prozivljavanje te traume. Takodje postoji i fizioloska osnova u telu kao sto je lupanje srca, preznojavanje, susenje usta... koju kod traume izaziva adrenalin. Izaziva psiholoske simptome.
2. simptomi izbegavanja ili otupljenosti
To su ljudi pored kojih zivot tece, oni ne ucestvuju u zivotu jer oni izbegavaju da misle. Trauma pokida vezu izmedju misli & osecanja. Oni izbegavaju da govore o traumi: “Ne mogu o tome”, “Nemoj o tome”... Ukoceni su i tesko daju podatke, ne mogu da govore o tome. Tu je doslo do disocijacije pa ne mogu vise da prizovu secanje iako se nama cini da oni samo nece to da urade. To su normalni ljudi ali ne funkcionisu u odredjenim sverama. Oni izbegavaju i ljude koji su prosli kroz istu pricu, ljude slicne njima. Takvi ljudi nisu sposobni za grupnu terapiju, oni to ne mogu da podnesu. Posle dozivljavanja traume oni pocinju da imaju oskudno interesovaje za bilo sta. Oni za sebe cesto znaju da kazu “mi smo bivsi ljudi”. Oni imaju uvid i odnos sa realnoscu (to nije psihoza). Trauma je potrosila sve odbrane. Otudjeni su i distancitani od ljudi. Nemaju dozivljaj buducnosti. Imaju gubitak osecanja. Imaju osecaj da vise ne mogu da imaju osecanja za druge. Paradox je u tome sto se takve osobe cesto vezu za jednu osobu (obicno nekog iz porodice). Iznutra su mrtvi i vezu se za nekog ko je ziv (simbiotski deo).
3. simptomi prenadrazenosti (hiper) rauzal
Hipervigilnost paznje. To su ljudi koji ne mogu da se udube, imaju teskoce u koncentraciji. Na motornom planu, kod njih je previse izrazena reakcija trzanja na svaku i beznacajnu draz. Komorbiditet u terapiji pravi velike probleme. U ovakvom traumatskom stanju ljudi traze spas u alkoholu, drogi... Cesto se pojavi pacijent zbog toga sto ima probleme sa alkoholom i sl. pa se tek kroz razgovor ustanovi da je u pitanju PTSD. U lecenju se prvo pocine sa otklanjanjem novijih problema (prvo alkohol, pa onda PTSD), jer besmisleno je leciti nekoga od PTSD-a ako on i dalje ima problema sa alkoholom.
Veliko je pitanje dijagnostike etiologije ovih poremecaja. Zasto svi ljudi ne dozivljavaju traumu posle nekog takvog dogadjaja? Sve je pocelo posle vijetnamskog rata. U Americi su pocela izucavanja i stvorile su se metode. Oni su imali probleme sa alkoholom, drogom, depresijom... Ali nisu svi vojnici oboleli. To je ipak poseban entitet, a etioloski je problem ko ce da oboli.
Etioloski faktori koji uslovljavaju PTSD su:
1. bioloski faktor
Pitanje je da li je to endogenog tipa? Ne u smislu gena, hromozoma, ali da u smislu bioloske predispozicije koja moze da se vidi (relacija hipofiza – nadbubreg burno reaguje).
2. faktor potpaljivanja
Rana trauma iz detinjstva ostavlja odredjene tragove. Kod sexualnog zlostavljanja, culo dodira postaje stalno prenadrazeno. Aferentnim putevima se salju impulsi iz cula dodira. Impulsi naprave metabolicku promenu u toj zoni. Kada se kasnije u zivotu desi nesto slicno, organizam odmah odreaguje naglo jer se tu desila biohemijska promena.
Postoje paradigme tj. tumacenja poremecaja uposte:
1. psihoanaliza
2. biheviorizam
3. bioloske teorije
4. humanisticke teorije
5. kognitivne teorije
6. egzistencijalne teorije
Nemoguce je etiologiju traume posmatrati iz jednog ugla (paradigme) jer samo ako je posmatramo sa razlicitih strana mozemo da imamo celoviti uvid.
“Pepeljuga sindrom” je kada je neko naucio da se muci. Neko voli “to please somebody”. To je potreba da se stalno neko zadovolji, potreba da se bude dobar. To dolazi iz religije ali hriscannstva i sl. religija koje su dosta tolerantne (medjutim ima i onih religija koje su izuzetno netolerantne). To pripada prekogniciji, i nasi roditelji su tako vaspitani.
Terapijske metode koje se koriste kod pacijenata sa traumatskim poremecajima jesu kognitivno-bihevioralne metode. To su metode koje se prve koriste. One smanjuju intenzitet simptoma ili ih uklanjaju. Analiticki koncept razumevanja traume dolazi kasnije i ispituje sta se psiholoski dogadja i zasto. To je psihoanaliticka paradigma koja na ovo pitanje odgovara: zato sto kod deteta dodje do sloma odbrane. Tada ja nije u stanju da bude toliko elasticno, da se odupre, a elasticnost je ustvari snaga ja. Sustina je u tome da dolazi do toga da se odbrane lome. Strah je ogroman. Odbrane lomi pojava straha. Ali to je realno. Ili moze da se desi da dodje do prekida osecanja pa se osoba zaledi. Dakle, prvo se pomocu ovih metoda vrsi ublazavanje ili lisavane simptoma, pa se onda pribegava tome da klijent razume zasto se bas njemu desilo tako nesto, ali to ide kasnije.
Rad sa osobama koje su visoko traumatizovane moze biti provokativan ali i porazavajuci. Pomagac moze doci u omnipotentnu poziciju. Moze doci do toga da pocnu da se ruse i kognitivne sheme pomagaca. Odjednom se idealizacija rusi. Nesvesno pomagac pocinje da se ponasa vrlo slicno klijentu. To se zove sekundarna traumatizacija. Ako smo izlozeni traumatizovanim osobama, cesto pocinjemo u nekim sverama da se ponasamo kao oni. To se cesto desava sa mladim psiholozima u humanitarnim organizacijama. To sto oni rade jeste human cin, ali je nehuman u odnosu na profesionalce??? Odjednom ih preplavljuje situacija. Mehanizam sekundarne traumatizacije jeste empatija – saosecanje sa drugim ljudima, sposobnost uzivljavanja u poziciju drugog. To je sa jedne strane veoma dobro za terapiju da bi razumeli klijenta, ali s druge strane jako opasno ako ne moze da se napravi optimalna terapijska distanca – granica. Ako se to desi, to moze biti veoma opasno. Moze se probati da se izadje odatle, ali ce onda klijent doziveti retraumatizaciju.
www.stres.co.yu