Neuroze i psihosomatika

PORUKA OKOLINI



Pitanje ili tvrdnja: "Zašto si nervozan?", "Daj, ne budi nervozan", "Joj, što sam nervozan" i sugestija koja obicno slijedi: "Molim te, smiri se... sjedni i opusti se pa popricajmo"... ili "Prestani biti nervozan jer me nerviraš"... cesto su prisutni u našim životima - ili ih nekome upucujemo, ili su nam upuceni. To znaci da prepoznajemo nešto u ponašanju što imenujemo "nervozom" i što nas u pravilu smeta, kao da je zarazno i u nama izaziva potrebu da se od toga obranimo, da drugoga umirimo, ili pak izaziva u nama ljutnju. No, to su normalne pojavnosti u ponašanju, koje nisu iskustveno strane ni jednom ljudskom bicu, od djeteta do starca. Od kada je covjeka, od tada je i "nervoznog" ponašanja.



Kada ono to prepoznajemo kao "nervozno" ponašanje poprimi ucestale i specificne oblike, u medicini ga nazivamo "neurozom", a neurozom kao specificnom klinickom kategorijom bave se psihijatri i psihoterapeuti, koristeci se najcešce biokemijskim (lijekovi) i psihološkim (psihoterapija) pristupom u "lijecenju". Pojam neuroze danas je teško definirati jer je toliko šarolik u svojoj pojavnosti, višeznacan i nejasan, da se u modernim klasifikacijama mentalnih poremecaja napušta i pojedinim skupinama simptoma iz "tog kruga" daje specificno ime. Zbog razumijevanja, pod pojmom "neuroze" oznacavaju se razliciti psihicki poremecaji koji imaju neke zajednicke karakteristike:

- to su funkcionalni psihicki poremecaji gdje ne postoji organsko oboljenje mozga,

- covjek je uvijek svjestan svojega "ja" i ima sposobnost testiranja "realnosti",

- moguce je prepoznati i odrediti pocetak "bolesti", navodi se u psihijatrijskoj literaturi.



"SIGURNO SAM VEC DOSADAN"



Neki su pojmovi pod navodnicima jer je istinitost tih tvrdnji upitna. Ako nešto proglasimo "bolešcu" u klasicnom medicinskom smislu, ulazimo u sustav razmišljanja koji za "bolest" traži odredeni "lijek", odnosno terapijsku proceduru. Nadalje, "bolest" upucuje na nešto što nas je "napalo", na neku grešku u funkcioniranju, upucuje nas na neki svijet patologije i dijagnoza, a i sami pacijenti cesto inzistiraju da im psihijatar kaže dijagnozu, što u psihološkom smislu može biti zamka za terapijski proces i "izljecenje". Istina je da ljudi koji "imaju tegobe neurotskog karaktera", zbog ometajucih simptoma otežano funkcioniraju, zaokupljeni su sobom i cesto su "teški" i za svoju okolinu, i za svog lijecnika, narocito opce prakse, koji bi htio biti efikasan u vještini lijecenja i, kao svaki covjek, treba povratnu informaciju o svojoj uspješnosti, a "neuroticari" ga opsjedaju žalbama, pitanjima, novim i upornim smetnjama i stalno "miniraju" njegove pokušaje da bude uspješan. Osim što su prestrašeni svojom "bolešcu" i mnogobrojnim simptomima i traže pomoc, ispadaju vjecito "gladni" tude pažnje, strpljenja, podrške i cesto znaju "ici na živce" i mnogima "padne mrak na oci" kada se pojave sa svojim žalopojkama i vapajem za pomoc. Za takav svoj "stil" nisu krivi i sami znaju konstatirati da su "sigurno vec dosadni", ali dosadne i uporne su i njihove smetnje s kojima se sami teško nose pogotovo kada poprime dramaticne tjelesne oblike i kada se osjecaju životno ugroženi. Okolina ih teško prihvaca, cesto govore o osjecaju da nitko nema razumijevanja za njihove tegobe, da ih i lijecnici shvacaju neozbiljno, no lijecnik je lijecnik i jednostavno mora znati "kako" u susretu s pacijentima koji dolaze po pomoc. Covjek je uvijek želio razumjeti i naci uzroke razlicitih pojavnosti u svom životu i najznacajniji je uvijek bio sam sebi. Ušao je u tajne funkcioniranja svog organizma, razvijajuci metodologije i stvarajuci potrebna tehnološka pomagala i dalje napreduje u tom smislu, a u fokusu zanimanja je i njegova mentalna aktivnost sama, kojoj i zahvaljuje sve prethodno navedeno, koja je kod mnogih ljudi opterecena pojavnostima koje je ometaju u funkcioniranju. Koristeci svoja znanja, iskustvo, sposobnost rasudivanja, covjek je gradio razne pretpostavke i konstruirao, "testirajuci ih" u praksi, razne teorije koje mu pomaže u razumijevanju ishodišta i nastanka funkcionalnih smetnji te, na osnovi toga, gradio pretpostavke za njihovo korigiranje, istražujuci što je u procesu terapijskog rada zapravo ljecidbeno. Razne teorije, razne škole, razni terapijski pravci ukazuju na to da je svako ljudsko bice jedinstveno u svojoj kompleksnosti i da, bez obzira na to što manifestira i opisuje simptome (znakove "bolesti") slicno, tako da ih lijecnik može svrstati i nazvati odredenim imenom, dijagnozom, pokazuje da ne postoji u terapijskom pristupu jedinstvena formula, recept i da simptomi za svakoga od nas imaju specificne razloge i znacenje.

POZIV NA AKCIJU



Shvatimo li simptom ili skup simptoma ne kao znak bolesti, nego kao poruku kojom naš um (pojam koji oznacava sveukupnost mentalnih aktivnosti koje cine naš psihicki civot) kaže da se dogada nešto s cime se ne slažemo, ili poziva na akciju da ucinimo promjenu u odnosu na nešto što se dogada u svijetu oko nas, ili traži promjenu našeg stava prema necemu, ili se želimo zaštititi od necega, tada ne možemo govoriti o bolesti, niti dijagnozi, vec se bavimo opisom "tegoba", odnosno "poruka". To bi znacilo da su simptomi posebna vrsta jezika koji koristimo, koji nas plaši jer ga ne razumijemo, koji je bolan u svojoj metaforicnosti i koji nas u prvom redu zabrine jer je nešto novo za nas i upucuje nas na razmišljanje o "bolesti". Logicna je posljedica da potražimo pomoc lijecnika, iako se nerijetko sami "nosimo" sa simptomima koji nisu jako dramaticni i nekoliko godina. Kako je taj "jezik" vrlo šarolik, može se manifestirati na nacine koje je klasicna medicina svrstala u dijagnosticke kategorije po odredenim kriterijima, a imenujemo ih kao:

- fobicni anksiozni poremecaj (fobicna neuroza) je strah od jasno definiranih situacija i objekata koji objektivno nisu ugrožavajuci, a uslovljuju izbjegavajuce ponašanje, pa se tako neki ljudi boje otvorenog prostora, mase ljudi, odlaska u trgovinu, na putovanje i moraju se uvijek kretati uz pratnju;

- socijalne fobije ocituju se strahom od ljudi i socijalnih situacija, javnog nastupa, autoriteta, nepoznatih ljudi, od gubitka kontrole nad sobom u bilo kojem smislu;

- specificne fobije ocituju se strahom od pojedinih životinja, od visine, od zatvorenog prostora, odlaska zubaru, od letenja, grmljavine, mraka; cesto manifestiraju strah od moguceg susreta s fobicnim objektom;

- drugi anksiozni poremecaji (neuroza straha) u koje spadaju: a) panicni poremecaj karakteriziran spontanim napadajima panicnog straha bez ikakvog predznaka, uz osjecaj vitalne ugroženosti, b) opci anksiozni poremecaj ocituje se slobodno lebdecim i neodredenim strahom, strepnjom da ce se nešto strašno dogoditi;

- miješani anksiozni i depresivni poremecaj;

- opsesivno-kompulzivni poremecaj (prisilna neuroza) karakterizira se prisustvom prisilnih misli i radnji koje oboljeli doživljava kao strane i nametnute (prisilna zamišljanja zastrašujucih scena, unutrašnji dijalog "za" i "protiv" koji se unedogled ponavlja, stalno provjeravanje zbog sumnje da su nešto zaboravili uciniti, porivi da cine nešto što je u suprotnosti s njihovom voljom, beskonacni rituali pranja ruku i slicno);

- reakcija na stres i poremecaji prilagodavanja (akutna reakcija na stres, posttraumatski stresni poremecaj, poremecaji prilagodavanja);

- disocijativni poremecaji (hysteria) koji se karakteriziraju djelomicnim ili potpunim gubitkom integriteta pamcenja, svijesti o vlastitom identitetu, trenutacnih senzacija i kontrole pokreta tijela;

- somatoformni poremecaji - stanja koja imitiraju tjelesne bolesti;

- drugi neurotski poremecaji (neurastenija ili sindrom umora, sindrom depersonalizacije-derealizacije).



NEOPHODNA SURADNJA SA STRUCNJACIMA



Mnoge navedene dijagnosticke kategorije imaju podvrste specificno razradenih klinickih slika, a sve je to rezultat potrebe ljudskog uma da klasificira i tako unese red u "šumu" simptoma koje je sposoban kreirati taj isti um i da tako produbi razumijevanje vlastitog funkcioniranja te kreira specificne terapijske procedure koje ce "osloboditi" i "onesposobiti" um da stvara "nepotrebno". Ako su simptomi koje kreira naš vlastiti um znakovi "jezika" koje taj um stvara, a koji je u pravilu popracen osjecajem straha i cini nam bol, ruši kvalitetu življenja, katkada ima "paralizirajuci" ucinak, a iskustvo i svijest o tome da nam se kod mnogih manifestacija koje su teške i cesto cujemo "jace od mene", ništa stvarno ne dogada (na Hitnoj pomoci nam cesto daju samo sredstvo za smirenje), onda specijalno izucen terapeut, katkada uz pomoc medikamentozne terapije, svojim pristupom, kreirajuci poseban odnos i kontekst za promjenu, pomogne da taj "jezik" dobije neko sasvim drugo znacenje i izgubi svoj bolni ucinak. Zato se nemojmo "oglušiti" na takav "poziv" vlastitog uma, "trcati" od doktora do doktora tražeci pomoc od razlicitih specijalista, jer to je poziv za nastavak vlastitog rasta i razvoja. Kada lijecnik opce prakse i utvrdi da se radi o neurotskoj manifestaciji, najcešce psihosomatskog tipa, nije mu lako uputiti pacijenta psihijatru-psihoterapeutu, zato mu pomognite i sami. Možda bi bilo pametno da se odmah uputimo psihijatru na razgovor, umjesto drugim specijalistima, jer bismo mogli zaštedjeti sebi vrijeme, a zdravstvu novac, znajuci da najveci postotak nas pati od funkcionalnih psihosomatskih smetnji i da samo "porucujemo" nešto preko tijela, a da smo zapravo puno manje bolesni nego što mislimo.



Branko Petris, dr. med.